недеља, 5. октобар 2008.

It's Okay To Be Gay!


Disklejmer: A ne. Nije nikakav pro-gej NVO platio post na ovom hiper posećenom blogu.

Mislite da su američki redneci obavezno rasisti, šovinisti i kompletni diskriminatori bilo čega što i malo aludira na "gej"? Pih, kako ste samo puni predrasuda. Dopustite g-dinu
HORATIO LEE JENKINS-u da vam objasni kako stvar funkcioniše. Čovek prodire u srž jednog od nakontroverznijih socijanih problema današnjice, ali nikako sa visine... i ako je "the straightest man in the world" aaaa-ha! Da sve bude još lepše, to će vam objasniti uz zvuke pravog barskog country-a, toplim južnjačkim glasom.

Horatio, koji veoma podseća na Hank Williamsa Jr., je takođe majstor vizuelnog performansa svake vrste, u šta se i sami možete uveriti:

Ali, najveći deo svoje slave ne duguje prosvetiteljskome radu, već činjenici da je upravo on "The man who outdrank Satan"! Da, baš on. Materijani dokazi:






I definitivno ne smete zaobići njegov sajt:


www.drunkerthansatan.com

gde možete pronaći sve pesme, tekstove, vizuelne radove i pazariti kompletnu diskografiju - svaku pesmu spakovanu na po 1 audio CD, sa posebnim, nadahnutim omotima.


A naravno, evo i linkova za dwnld dva hita (mp3, 192kbps):


Mr. Jenkins je definitivno savršena razonoda za ove sumorne dane, pogotovo ako ste fan jeftinog trasha i valjanog kantrija.




"And now the Prince of Darkness is out there, puking on the carpet" :))


субота, 4. октобар 2008.

Najave: Left Lane Cruiser u Srbiji!



Left Lane Cruiser iz Indijane stižu da natope pirotsko i beogradsko tle kovitlajućom energijom svog white trash blues-a! LLC se od izdavanja svog zvaničnog prvenca "Bring Yo Ass To The Table" za Alive rec. početkom godine polako penju lestvicom uspeha i to potpuno zasluženo. I ako je u osnovi bluz, definitivno sa sobom nosi "belu shtroku" kantrija i snagu punka. I momci su oooooo vishe nego usvirani. Reči ovde svakako prestaju da budu korisne. Ne budete lenji i sami se uverite u to kakva fabrika energije može da bude minimalna skupina instrumenata, u rukama bradonja u kariranim košuljama.

U okviru svoje turneje Left Lane svraćaju i u Srbiju:

Nedelja, 5. oktobar @ Dom Kulture, Pirot.

Ponedeljak, 6. oktobar @ SKC, Beograd.

Za BGD, cena ulaznice je 600 dinara u pretprodaji, 700 na dan koncerta.


Linkovi:

@ Alive rec:
www.alive-totalenergy.com/Left-Lane.html

@Myspace:
www.myspace.com/leftlanecruiser

@Organizator:
http://www.badmusicforbadpeople.com/left-lane-cruiser-fort-wayne-in-usa


"Štivo" za pripremu za koncert:

Left Lane Cruiser - Bring Yo Ass To The Table (Alive, 2008) dwnld, 81 mb



LLC Live @ C2G TV

http://rapidshare.com/files/147996433/Left_Lane_Cruiser.part1.rar.html
http://rapidshare.com/files/148042460/Left_Lane_Cruiser.part2.rar.html
http://rapidshare.com/files/148042463/Left_Lane_Cruiser.part3.rar.html


... i Bring Yo Ass To The koncert!


петак, 3. октобар 2008.

ROSE'S PAWN SHOP - The Arsonist (2006)


Ova string ekipa nam stiže pravac iz L.A.-a. Kada se u obzir uzme vrsta muzike i lokacija u pitanju, dotični spoj može uneti određenu dozu skepse (da ne kažem predrasuda). Ali već prvi tonovi uveravaju da tome nema mesta - RPS momci nisu ni malo "holivudski nastrojeni". Zvuk njihovog samoizdatog prvenca je pun, topao, melodičan i definitivno country/folk, ali i više od toga. U sebi nosi melodiku i aranžmane daleko karakterističnije za r'n'r i rockabilly nego za "narodnjake", s tim što je R'n'R energija filtrirana - ona euforična strana je minimizirana, dok je fokus na melodiji i iskrenoj emociji. Ono što je vezano za geografsku lokaciju benda je to da se kroz tonove nekako provlači da ih greje kalifornijsko Sunce, na obalama Pacifika, što se itekako može osetiti ako nasuprot The Arsonist-u pustite planinskiji ili "inland" zvuk istih stremljenja. Takođe, reklo bi se i da je u priču upleten američki folk sa "irskijim" korenima.

Lično, ovo je bio jedan od retkih bendova koji su mi se zalepili za uvo na apsolutno prvi slush. Ako vas i malo privlači slojevitost zvuka koja izbija iz mnogo nenaelektrisanih žica, Roses Pawn Shop imaju apsolutnu preporuku.

Tracklist:

01. The Arsonist
02. Funeral Pyre
03. Deep Red Clay
04. One-man Show
05. Lone Rider
06. Long Way to Fall
07. Reckoning
08. My Old Valentine
09. Down the Line
10. Blood Running Rivers


Žanr
: Bluegrass/String rock

Izdato
: 2006 (self-release)

Myspace:
http://www.myspace.com/rosespawnshop

Dwnld
(mp3, lame apx, .rar, 5% recovery record, 75mb):
http://rapidshare.com/files/150489757/RPS-TA.rar






недеља, 28. септембар 2008.

Živi utisci: Motorama + S.U.S., 27.09. @ Žica, BGD





Bad Music For Bad People nam je kao drugi nastup ove sezone priredio italianski ženski gitara/bubanj dvojac - Motorama. Za Rimljanke je to bila treća svirka na srpskoj mini turneji. Prva je bila u Zrenjaninu, a druga na otvaranju diskoteke u Kruščiću - po priči nadrealna i antologijska, ali nažalost sa jako malim brojem očevidaca.



Priliku da zagreju osamdesetak pripadnika beogradske publike u već dovoljno vreloj (a i svakako zagušljivoj) Žici imali su beogradski "sailor-punks" S.U.S. Autorka ih je jednostavno odgledala previše puta da bi mogla da bude u potpunosti objektivna, ali jedno je sigurno: kada se sumira sve - nastup, specifična harizma svakog od članova i naravno, sama svirka, S.U.S. je bend koji je teško smatrati za dosadan. Vrlo su energični i u moru stereotipnih domaćih "pank kultova" prilično odskaču. Sve su usviraniji i kao i obično, daju sve od sebe. Sve prošlo u redu, osim jednog trenutka kada je Milicin bas iznenada utihnuo (ne njenom krivicom), što je kod dotične izazvalo dosta gneva i pretnji upućenih opremi i okolini. Srećom po ozvučenje i tonca, stanje je jako brzo vraćeno u normalu. S.U.S. su bili sasvim primeran uvod u garažnu buku kojom će nas počastiti ženske iz Motorame.



Dvojac, obe u crnom i sa propisnom količinom tamne šminke su zatim otpočele svoj set. Sirova garažna buka sa disonantnim rifovima i oscilirajućim vokalom, ali u granicama slušljivosti. Kada se na to doda i pozitivan stav gitar-vokalistkinje u kombinaciji sa ludačkim pogledom, dobija se nastup zanimljiv i prijatan i za čuti i za videti. Naravno, sve to ukoliko smatrate gitarsku buku prijatnom pojavom uopšte. Publika je reagovala reklo bi se pozitivno i nasmejano, ali ne preterano živahno (ako pojmovi "živahno" i "BGD publika" u opšte mogu da obitavaju u istoj rečenici...). Jedna zamerka ide na račun kluba, a to je katastrofalno (čitaj: nikakvo) osvetljenje. Posledica je bila to da su bubnjari, smešteni u crni ćošak mini-bine, gotovo nevidljivi tokom koncerta, a jedan apstraktno usmereni zeleni reflektor nije od neke pomoći... osim što dodatno skreće pažnju sa pomenutog ćoška. Tako da nisam sigurna koliko je publika uopšte bila fokusirana na prisustvo bubnjarke i njeno prilično pećinsko dobošarenje.

Sve u svemu, ne preterano spektakularno, ali valjano razdrmavanje ove prerane, učmale beogradske jeseni. Živela buka!




Photo by: Reakcija
(još fotki na: http://picasaweb.google.com/reakcija )

четвртак, 25. септембар 2008.

Skoro Bljak kutak: TRUCK STOP - 25 Jahre Truck Stop On Tour (1999)


Vreme je za plovidbu po trash vodama. Međutim, jednostavno nisam imala srca da ono što sledi svrstam pod etiketu “bljak kutka”. Ako nastavite da čitate, možda vam postane jasno i zašto. Možda…

Nemačka je definitivno jedna najblaže rečeno neobična nacija. S jedne strane se odlikuje striktnošću, produktivnošću i priličnom dozom mraka. S druge strane je plodno tle za nicanje pojava poput deutsch popa, densa i muzičke mega karijere Dejvida Haselhofa. Pored toga, kod Nemaca je očigledna i fascinacija američkom kulturom. Jedan od dokaza je ogromna produkcija nemačkih spagetti western-a. I tako lagano dodjosmo do Shvaba-kauboja. Samim tim i do našeg trenutnog subjekta – Truck Stop.

Truck Stop sadi muzički tumbleweed na sterilnom nemačkom tlu josh od 1972. Ali, kao što kad sparite konja i magarca dobijete neplodnu mulu, fenomen Deutsch Country-a je prilično… sterilan. Verovatno je i bolje što je tako. Truck Stop zvuk je u kratkim crtama, zvuk tipičnog komercijalnog Nashville radijskog country-a, ali sa oooo tako nemačkom schlager produkcijom. To znači, između ostalog, da u zvuku gitare nećete naći ni trunku amerske seoske topline. Pre će vas asocirati na kafanu u nekom alpskom ski resort-u, sa kariranim stolnjacima i mini-val tetkama koje oko dotičnih igraju. I sa germanskim kaubojima na improvizovanoj bini. A šta je šlag na torti? Pa činjenica da su svi tekstovi na nemačkom. Da, na čistom nemačkom nam proklamuju priče o srcima koje biju za Divlji Zapad, o tome kako isti taj Divlji Zapad počinje odmah iza Hamburga, o ljubavi, prijateljstvu, posvećenosti i naravno, kaubojštini.

Pogrešnost Deutschesprachige šlager kantrija definitivno zahteva audio ugodjaj ne bi li se stekao potpuni utisak o njoj. Ali, zašto ne Bljak etiketa onda? Pa u svom tom grešnom hibridiziranju, ozbiljnost kojom Truck Stop pristupaju svom pažljivo konstruisanom kaubojskom nastupu je bar blago simpatična, i ako je u suštini najgori (ali na nivou Nemačke uspešan) pokušaj preprodaje nečega što je ukorenjeno i raste jako, jako kulturološki daleko. Ali situacija je slična onoj kad na buvljaku natrčite na Pamasemig ili Sorny diskmen – ne možete da se bar ne nasmejete.

Tracklist:

1. Uns're Herzen (schlagen für den wilden Westen)
2. California
3. Pack Dein Herz in einen Koffer
4. Freunde findest du tief unten
5. Echte Kerle
6. Der wilde, wilde Westen
7. Alabama Moon
8. Take it easy altes Haus
9. Gegen den Wind
10. Ich möcht' so gern Dave Dudley hör'n
11. Tief im Herzen (immer Cowboy)
12. Emmylou, Emmylou
13. Wohin der Wind dich treibt
14. Super-Hit-Medley
15. Maschen-Draht-Zaun


Zanr: Deutsch Country, Hölle ja!
Izdato: 1999, Ariola Germany
Dwnld: (mp3, 128kbps, 35 mb, .rar)
http://rapidshare.com/files/148370914/trckstp-25_jhr_n_tr.rar





NINE POUND HAMMER - Smokin' Taters (1992)


Za NPH se slobodno može reći jedno – tate Cowpunka. Možda i nisu prvi počeli, ali su svojim beskompromisno prljavim, sirovim, razbijačkim, adrenalinom nabijenim, a u isto vreme i «a beer can on a beer belly» ležernim i nepretencioznim stavom ujedinili sile country-a i punka. Tako su dali svoj doprinos stvaranju jedne potpuno autsajderske struje, previše nakaradne za konzervativnu kantri scenu, a previše seljačke za tipične pankere. Ali naravno, u dovoljno velikom moru, svaka struja će sa sobom povući dovoljnu količinu ribe. Tako je ovaj bend postao kultan u očima ljubitelja čvršćeg garažnog zvuka i naravno, pank kravara, asocirajući na buku kamiona na prašnjavom južnjačkom putu, a potom ogromne količine alkohola u strip baru pored. Život od danas do sutra, često destruktivan i nelogičan, ali iskren i vraški energičan.


Smokin' Taters je njihov drugi album, nastao sada već davne 1992 godine, a prvi koje su izdali za čuveni Crypt rec. Sadrži sve «skeletne elemente» NPH rada i to u najboljem mogucem svetlu. Bilo da je u pitanju autorska stvar ili obrada, možete očekivati njihov lichni pečat, uz ogromnu dozu energije, poput one kad cimnete valjanu domacu šljivu na eks.

Za sve koji ne znaju, direktni izdanak NPH-a su kravarske garage/hard rock legende Nashville Pussy, koje sa svojom ženom osniva gitarista Blaine Cartwright nakon zvaničnog raspada NPH 1996. godine.


NPH su se od 2000. na ovamo povremeno okupljali, sa studijskim ili koncertnim ciljem. Ove godine su izdali novi album vrlo deskriptivnog naziva (a bogami i omota) «Sex, Drugs and Bill Monroe», sviraju povremeno tu i tamo, i dalje jednako opasno prašeći, i dalje jednako zadrigli :)


Tracklist:


1. Long Gone Daddy
2. Cadillac Inn
3. Everthing You Know Is Wrong
4. Feelin' Kinda Froggy
5. Don't Get No
6. Folsom Prison Blues
7. Turned Traitor For A Piece Of Tail
8. I'm On Fire
9. Wrong Side Of The Road
10. Head Bangin' Stock Boy
11. Surfabilly
12. Weasel, The


Žanr: Truckstop ('mesto Garage) CowPunk

Izdato: 1992, Crypt rec.

Dwnld (mp3, 192 kbps, 41mb, .rar):

http://www.mediafire.com/?ymzbg9bjnzp




PHILLIP ROEBUCK - One Man Band (2004)



Pa, posle višemesechne manje ili vishe opravdane pauze, Hellbilly Storm se vraca u pogon! Nastavlja tačno tamo gde je stao… prilično bukvalno, jer čast da otvori novu sezonu pisanija ima isti trubadur koji je prošlu sticajem okolnosti zatvorio.


Između albuma Fever Pitch i njegovog predhodnika (upravo prezentovanog) se može povući dosta paralela – tu je prepoznatljivi i naširoko već opisani Roebuckovski duh, materijalizovan u zvucima okidanja banjo žica i čukanju one “ranac-bubanj” bubnjolike konstrukcije (vidi sliku dole). Ipak, ovaj album je nešto blažeg tempa i očigledno više ukorenjen u tradicionalnoj bluegrass muzici. Onaj ludački upbeat koji vas vozi na FP-u je prisutan, ali u manjoj meri. I dalje je to autentični Roebuck, samo uz nešto manje energičnosti i oštrine. Može se reći da je One Man Band zapravo nacrt onoga što posle njega sledi, klica koja je iznikla u (lu)delo koje ste već imali prilike da oslušnete. A to ga ne čini na bilo koji način lošijim, naprotiv, dva delića slagalice se sasvim lepo uklapaju. Ako vam se dopao Fever Pitch, i OMB će vas sigurno uveseliti. Ako vam je FP bio ili postao previše hiperaktivan, OMB će vam omogućiti da se malo opustite, ne menjajuci frekvenciju. A da li se iz svega ovoga može zaključiti da što duže svirate u Njujorškom metrou - postajete sve luđi, ili postajete sve luđi jer vam na kakvoj ozbiljnijoj turneji isti taj metro nedostajanje, ili je u pitanju prosto drugačiji koncept, zaključite sami dok uživate uz bendžo nindžu i verno mu oruđe.


Tracklist:

1. Summons Song
2. Coward Day
3. Wheatback Penny
4. Be My Little Widow
5. The Banyan Tree
6. Carolina Requiem
7. Carrick Bend
8. Rattleback Blues
9. Amanda
10. Milk Rag
11. Braxton Hicks
12. Running Home



Žanr: One-Man Banj'n'Roll

Izdato: 2004, Socialist Records

Dwnld (mp3, 192 kbps, 48 mb, .rar):

http://rapidshare.com/files/148320925/Phllp_Rbck_-_ne-Mn_Bnd.rar.html



четвртак, 17. април 2008.

PHILLIP ROEBUCK - Fever Pitch (2006)

«One man» + «Bendžo» su verovatno dva pojma dovoljna da neupućene i generalno, ljude koji nisu zagriženi za američke narodnjake navedu na pomisao o nekom bezubom starkelji iz 19-og veka koji krati vreme dok čeka da mu se zlato pojavi u situ. Dakle, asocijacija na nešto «high lonesome», obmotano paučinom i dosadno (sram, sram da vas bude! prim. aut.). U slučaju Phillipa Roebuck-a to može biti najlakomislenija i najneosnovanija predrasuda koju ste u muzičkim vodama stvorili. Upravo zato što je potpuna suprotnost one man banjo vratolomiji koju dotični izvodi.

Osim zaključka da se ne može ukalupiti ni u jednu kategoriju kantrija, bilo izvornog ili modernog, ono što Roebuck radi je vrlo teško pretočiti u reči. Možda je od pomoći sagledati sam koren - reći da je svoju karijeru otpočeo sa 22 dolara vrednim bendžom i «bubnjem» sklepanim od kofera i kolica za prtljag. I to nigde drugde do u metrou jednog megalopolisa kao što je Njujork.

Kada se nešto izvorno, sirovo, prirodnjačko, kao što je banjo i ubrzani puls urbanog ljudskog mravinjaka kao što je velika Velika Jabuka i njena ključna žila kucavica – podzemna železnica sudare u jednom čoveku, posledica je prenošenje siline tog udarca na njegovu muziku. To je ono što ovde prožima svako okidanje žice. Sigurna sam da nikad niste ni pomislili da bendžo može da se «vozi» brzinom koju poseduje Roebuck, na način koji ga čini gotovo novim instrumentnom. Vožnja sa rokenrol, pa i pank stavom i energijom. Tu je i ritam zbog koga ćete vrlo teško moći da zadržite udove mirnim. Sve bridi od energije, čak i na retkim tačkama na albumu kada Roebuck uspori. A pritom, čitavo to ludilo zadržava savršenu lepotu dvoinstrumentalne jednostavnosti.

Nesputanost «banjo ninje», kako su ga fanovi pokrstili, zabeležena pod iskusnim uhom Steve Albini-a, će vam definitivno izazvati oscilacije krvnog pritiska. Nemojte pomisliti da je premeštanjem u studio Roebuck-ov zvuk izgubio išta od svog uličarskog, neobrijanog šarma. Sumanuti intenzitet banjo kidanja je ostao jednako nenarušen i minimalan. "Whirling one-man banjo ninja is in fighting form."


Tracklist

1. Monkey Fist

2. Movement

3. Jackass Blues

4. In the Hole

5. Little Bo Peep

6. Pocket Knife

7. Can I Keep You

8. Come on Home

9. Love for the Damned

10. Travel Light



Žanr: One-Man Banj'n'Roll

Izdato: 2006, Manual Records

Dwnld (m4a, 128 kbps, 28 mb, .rar):

http://www.mediafire.com/?kr1xcd2zcwt

http://rapidshare.com/files/107469686/PS-FP.rar.html

http://rapidshare.de/files/39116071/PS-FP.rar.html




Živi utisci: Tunnel Of Love, Jack Of Heart, 09.04.08, SKC

Ovakve fešte se retko dešavaju. Šteta što nemaju više očevidaca.

Dakle, za to prolećnu noć 9-og aprila, naširoko poznati Bad Music For Bad People nam je zakuvao nešto za šta se već po bilbordu moglo reći da će biti, u najmanju ruku, neobičan nastup.

Pre ove čudnjikave skupine na binu su istupili prvo Šmajser, čiji se nastup nije razlikovao od onog pred Two Cow Garage, o kome je već pisano. Ako izuzmemo činjenicu činjenicu da su ovog puta svirali pred gotovo praznom salom, pa su možda bili nešto manje nadahnuti.

Prostor se nije mnogo popunio ni kada su na scenu kročili francuzi Jack Of Heart, koji su pružili poštenu i energičnu svirku. U prvim (a i daljnjim) redovima su ponovo dominirali fotografi i tek po koji entuzijastični pojedinac.


Usledila je kratka pauza, tokom koje je već počelo da se zbiva nešto čudno – centar dešavanja se sa bine prešaltovalo na sred male sale SKC-a. Montiran je bubanj. Doneta su pojačala, a novogodišnje lampice koje su ih prekrivale zasvetleše. I nedugo potom gospoda u hulahopkama otpočeše svoju jedinstvenu predstavu.

Trash garaža je najavljena – trash garažu je 20-30 posetilaca koncerta i dobilo. Uz napomenu da se u glavama članova benda koncept «garaže» očigledno ukršta sa konceptom «pećine». Ovaj zaključak se, ako ni iz čega drugog, mogao izvući iz bubnjarevog mahnitog zlostavljanja svog instrumenta. U krajnje pračovečnom položaju, pognute glave, jednostavno nije stajao. Ako instrumenti imaju dušu – njegov bubanj ju je svakako ispustio. Gitara se nadovezivala na ritam i generisali su buku, pravu garažnu treš buku. Pitanje stava je da li je volite ili ne – ja i nisam neki fan, tako da se moj sud verovatno ne može uzeti kao objektivan. «Pesme», odnosno iz perspektive moje malenkosti, deonice buke, su se pretakale jedna u drugu, odajući nesputanu, divlju energiju, ali i previše parajući bubne opne bez mnogo smisla. Međutim, kvaka Tunnel Of Love je sam nastup. Sam izgled benda, lišenog svega osim crno-belih prugastih hulahopki i pokojeg pregolemog komada nakita, je samo površina, bizarna statika. Na nju se nadovezuje još bizarnija dinamika. Pored pomenutog pećinskog bubnjanja, bilo je tu penjanja i puzanja po šanku, skakanja, lomljenja baštenske stolice koja se «slučajno» tu zadesila, potpune dominacije «show floor-om» i valjanja po istom, kao i pipkanja, štipkanja i zavođenja publike, kako ženskog, tako i muškog dela. Krajnje namere ove poslednje aktivnosti nisu do kraja razjašnjene, jer niko nije bio preterano voljan da se odgovori na upućeni zov. Ovaj trash mjuzikl je trajao nešto manje od sat vremena i pružio je učmaloj beogradskoj publici nesvakidašnji haos, koji ona možda i ne zna da ceni. Mnogi su ostali u čudu, pored bačene gitare i polomljene stolice, u svetlosti novogodišnjih lampica. Uostalom, ovo je jedan od događaja gde slika govori više od reči:










Photo:

*Reakcija - Tunnel Of Love
(kompletna galerija na: http://picasaweb.google.com/reakcija/)

*Hellbilly Kali [KHHK] - Shmajser & Jack Of Heart
(ostali radovi: http://www.flickr.com/photos/kalissa_zps/)


Horror duel: CALABRESE vs. THE SPOOK

Bez obzira na to koliko volite horror punk, morate priznati jednu stvar – žanr je jako podložan pojavi klonova. I svi “muzički geni” se crpe iz zaostavštine rodonačelnika horror punka – Misfits-a. Određenu raznolikost horror punk sveta pruža činjenica da su sami Misfits pokušali da kloniraju sebe u post-Danzig periodu i to više puta, pa smo tako od jedne dobili par verzija na koji se svijet ugledati može. Možemo se komotno složiti da je jedino Danzigov bend bio jedini pravi, “matični” Misfits, a da je nastavak rada samo neosnovani pokušaj. Pa ipak, mora se biti pošten: i post-Danzig period svakako je ostavio mnogo čega interesantnog, to ne treba poricati. To koji vam je period draži je stvar ličnog (ne)ukusa, dakle, nešto što nije praktično za diskutovati.

Kadkad je zabavno slušati Misfits na 1001 način, a kadkad vrlo, vrlo umara.

Zavisno i od ličnih (ne)ukusa mlađanih hororpankera koji su odlučili da se oprobaju u muzičkim vodama, često čujemo bendove koji svoj rad baziraju na jednoj od Misfits faza. Ovde imamo priliku da sagledamo dva albuma dva benda koja su više povukla na post-Danzig stranu, pritom dodatno zaoštravajući zvuk. Upravo zbog njihove sličnosti (a “sličnost” je nešto što je definitivno previše prisutno u horror punk svetu), nema potrebe odvajati ih u dva zasebna teksta.

Arizonci Calabrese i njihovo prošlogodišnje izdanje, The Traveling Vampire Show ima tipično mračni melanholični prizvuk koji se očekuje od horror punk-a, serviran na brz i oštar način, sa reskim gitarisanjem, koje se može nazvati u nekoj meri izmetaliziranim. Težnja horror punk-a ka flertu sa metalom je nešto prirodno – metalski teren je mnogo mračniji, samim tim i bolja podloga za razvoj horror tematike, nego pank. Pogotovo moderni melodični pank (možda se u HP dimenziji doslovno može shvatiti čuvena narodna izreka “Hevi mjetal će pobjediti”). TTVS sadrži sve potrebne elemente – mračne priče koje čije su se teme već bezbroj puta provrtele po svim mogućim pesmama i filmovima, ali nikako ne prestaju da zabavljaju horror fanove, zatim melodičan, blago pubertetski, ali postojan vokal (sa mnogo neizbežnih “uooou uooou” “aaaa-oooo-uouu” i sličnih horskih sekvenci), već spomenutu gitarsku tamu, izražen ritam. Da, ima upravo sve ono što je potrebno, ali ni gram više od toga. Zbog toga se pesme nekako utapaju jedna u drugu, ništa ne odskače, ništa se ne ističe. Iz ovoga se može zaključiti da će vam celokupni album mogućno prijati, ali velika je verovatnoća da ni jednu pesmu nećete poželeti da stavite na repeat, bar ne iz prvih X slušanja. Finalni sud: Calabrese i TTVS je moderni horrorpunk. I samo to.


Dolazimo do meni zanimljivijeg dela ovog duela – nemačkih “graverockera” The Spook i izdanja takođe iz 2007., maštovito nazvanog “Let There Be Dark”. Dok Calabrese samo flertuju sa metalom, The Spook su ušli u regularnu vezu sa istim. Rifovi su teži, “masniji”, ali ne utiču na smanjivanje melodičnosti. Vokal je kvalitetniji, zvuči dosta zrelije i stvara bolju atmosferu. Naravno, prečesto pokušava da zvuči kao Danzig himself :) Što je po mom skromnome mišljenju najbitnije – pesme su daleko bolje aranžirane. Variraju po tempu, konceptu, raspoloženju, tematici, dakle, varijacije postoje i to je vrrrlo pohvalno. Let There Be Dark je interesantnije putovanje, sa ako ne više iznenađenja, svakako širom lepezom uticaja. No, ipak ostaju čvrsto u prepoznatljivim horror punk – death rock vodama.

Ako ste fan (do sada vec previše puta spomenutog termina) horror punk-a, ova dva albuma će vas verovatno zaokupiti na neko vreme. Ruku na srce, moguće ne preterano dugo. Spookovi definitivno imaju više potencijala da drže pažnju , jer lakše ulaze u uvo i ostaju tamo. Ako ste tolerantni na metal crtu, naravno. Ali ipak, svačije uši različito čuju...

Naravno, ako ste zakleti Danzigoslavac, ova dva izdanja vam uvek mogu poslužiti da popljujete celokupnu modernu horror punk scenu, da ponovo zaključite da je Danzig jedini koji joj je ikada dao ikakvu vrednost i potom se poklonite pred ikonom Zlog Elvisa maljavih prsa :)

Calabrese – The Traveling Vampire Show

1 Death Eternal

2 Voices Of The Dead

3 Vampires Don't Exist

4 Inside This Coffin

5 Night In The Lonesome October

6 Come Alive

7 Children Of The Night

8 Saturday Night Of The Living Dead

9 The Young Princes Of Darkness

10 Darknes, Tell Us

11 Your Ghost

12 The House Of Mysterious Secrets


Žanr: Horror Punk

Izdato: 2007, Spookshow

Dwnld (mp3, 320 kbps, 85 mb, .rar)
http://www.mediafire.com/?pyuediwbbzj


The Spook – Let There Be Dark:

1 Angels Of A Fallen Kind (Intro)

2 Dark World Debutante

3 Summernite Stalker

4 Waiting For The Kill

5 Slide In

6 Crowgirl

7 Dying Fires Grace

8 What Lies In Shadows (Intermission)

9 The Warning

10 Wax

11 Cold Heart

12 Woe Of Your Heart

13 Reanimated

14 Jane Doe


Žanr: Horror Punk/Death Rock-Metal

Izdato: 2007, Fiend Force Records

Dwnld: (mp3, 232kbit VBR, 86 mb, .rar)
http://www.mediafire.com/?kydjuy2vy40

петак, 7. март 2008.

Najava: Low Budgets, 09.03.08. @ Žica, BGD


Nakon nekoliko americkih i evropskih turneja, predvodjeni low-fi/trashpop/punk herojem, Joe Jack Talcumom (Dead Milkmen) na klavijaturama, The Low Budgets (Philadelphia, USA) donose svoj keyboard-punk gospel i u Beograd, 09.03.2008.


"..."Minimal effort equals maximum pleasure" is THE LOW BUDGETS credo and this Philly four-piece are serious about being laidback. With songs about pizza menus, beer bellies, and "livin' la vida broka", their latest album Leave Us A Loan, with its DEVO meets DESCENDENTS attitude, showcases bands urgency to shake your booty while you save your looty. Viva la value-rock! "

[Chunksaah Records]

www.lowbudgets.com
www.myspace.com/valurockers
www.joejacktalcum.com

Lokalna podrska:

Prljavi Dripci - 19@'s finest, Ramones/Queers/Screeching Weasel/... Novog Beograda
www.myspace.com/prljavidripci

888 - Clashoidna banda otpadnika, skupljena s poslednjih stanica sumnjivih linija
www.myspace.com/888rockers

Sadamovi Sinovi - do bola melodicni anonimusi iz predgradja
www.myspace.com/sadamovisinovi


Love Cuffs

THE DIRTBOMBS - We Have You Surrounded (2008)

Kraljevi garaže nas ponovo bombarduju!

Ovo friško izdanje nam donosi 12 novih zvučnih zapisa, od kojih su 2 obrade, a jedan (Race To The Bottom) se može nazvati dugačnim nerd-noise eksperimentom, što ne treba ni malo da vas čudi ako imate u vidu profesiju Micka Collinsa (jednom programer – uvek programer :)). Prepoznatljivi Dirtbombs stil u lo-fi garažu fuzionira gospel, pop, čak i disko uticaje, a da to ne deluje ni malo neprirodno ili zvuči na bilo koji način loše. Tako ćete u jednom trenutku zaglibiti u garaž-pank melanholiju (I Hear The Sirens), a već u sledećem ćete cupkati uz uzdižući, diskoidan bit (Wreck My Flow). I jednako ćete uživati, jer i ovaj album (kao i ostatak diskografije benda) karakteriše jedna od najvrednijih osobina u muzičkom svetu – jedinstvenost, lični pečat. Čim god da se igraju, u svakom trenutku jesu i ostaju The Dirtbombs. Dovoljno su utemeljeni da bi sve čega se dotaknu učinili svojim. Kada na sve to dodate inteligentne i duhovite tekstove, sreći nema kraja.

Što se obrada tiče, Sheloc Holmes (u originalu The Sparks) je neizmerno zabavna, a Dead Moon-ov Fire In The Western World je kroz izraženiju ritam sekciju dobio na dramatičnosti. Neki mogu nazvati ubacivanje obrada čistim popunjavanjem prostora na disku, ali nepobitno je da su, prvo, odlične, drugo – odlično se uklapaju u autorske stvari.

Kada sve rezimiramo, iako ne baš obimnog sadržaja, We Have You Surrounded zaslužuje da opkoljava naše uši još dugo vremena. Sigurna sam i da hoće. Živele Bombe Štroke!

Tracklist:

1. It's No Fun Until They See You Cry 2:36

2. Ever Lovin' Man 2:45

3. Indivisible 3:06

4. Sherlock Holmes 3:27

5. Wreck My Flow 3:14

6. Leopardman At C&A 4:17

7. Fire In The Western World 3:17

8. Pretty Princess Day 2:38

9. I Hear The Sirens 2:28

10. They Have Us Surrounded 3:03

11. Race To The Bottom 8:21

12. La Fin Du Monde 4:16


Žanr: Dirtbomb

Izdato: 2008, In The Red Records

Dwnld (mp3, vbr, 58 mb, .rar)

http://www.mediafire.com/?0nnwvdvgenz

петак, 15. фебруар 2008.

Ug & The Cavemen - Ug & The Cavemen (1987)


Ug & The Cavemen su 1987. izdali ovaj LP i potom jednostavno iščezli. Da li je ih je uzvišeno muzičko iskustvo nateralo ove Brite da se zaista late lijana i odjezde u džunglu ne bih znala, ali nepobitna činjenica je da su iza sebe ostavili fenomenalan psycho trash garage album. Naziv benda definitivno nije slučajnost – ubitačna uvodna stvar Go Gorilla, kao i druge, će vas svakako uveriti u to. No, nisu svi zvuci koji dopiru sa ovog izdanja džungloidno-tarzanski, tu su i klasičniji primeri stare dobre garaže. Ono što je sigurno je da je celokupni produkt energičan, ekstremno zabavan, trashy, krempsoidan, potkovan sjajnom svirkom (koji uključuje kako gitare, tako i organ i duvačke instrumente tu i tamo) i često hirsteričnim vokalom. Dakle, ako i malo cenite ovakve zvuke – smestite Ug and The Cavemen na svoje računalo i prepustite se primitivnosti u svom najboljem i najzabavnijem svetlu.


Tracklist:

1 - Go Go Gorilla
2 - Tarzan's Jungle Home
3 - Nightmare
4 - Be a Caveman
5 - Under the Door
6 - I'm Evil
7 - Rev Up
8 - Switchblade
9 - Shake it Injun
10 - Bo Diddley
11 - Mean Time Mama

Žanr: Tarzan Psycho Trash Garage

Izdato: 1987, Media Burn

Dwnld [mp3, 192 kbps, 43 mb, .rar]:

http://rapidshare.com/files/86573663/Ug___The_Cavemen.rar.html

четвртак, 14. фебруар 2008.

Najava: TURPENTINE BROTHERS u Srbiji!!!

Dakle, ovo je bend chijem se dolasku vaša Kali raduje kao kučence već neko vreme... Da li je neophodno da naglasim da je prisustvo obavezno?

Četvrtak, 14. februar - Zagreb @ Spunk
Petak, 15. februar - Novi Sad @ Gusan
Subota, 16. februar - Smederevska Palanka @ Irish pub Dr. Watson
Nedelja, 17. februar - Beograd @ SKC
Ponedeljak, 18. februar - Zrenjanin @ Klupče

Turpentine Brothers su vrsan primer modernog garage punk zvuka sa orguljama (organom, prim. ur.), ali ne na retro/imitatorski način revival škole koju su predvodili Fuzztones, već daleko inventivnije i savremenije. Otprilike bi se ovim putem kretao zvuk Oblivians da je bend opstao posle sjajne gospel/soul ploče sa Mr. Quitronom, a to je veliki kompliment za talentovane bostonce.

Prvi album “We Don’t Care About Your Good Times” objavljen je pre 3 godine za Alive Records, izdavača koji još od prvog Black Keys albuma ne prestaje da iznenađuje kvlitetom novih bendova koji za njih objavljuju svoje debi albume. Nimalo drugačiji nije ni slučaj Turpentine Brothers. Najpre su bend sastavili Tara McManus (bubnjevi) i Justin Hubbard (gitara/vokal) i uglavnom svirali obrade, bili, takoreći “žurka bend”. Stvari se menjaju u sa dolaskom Zacka Brinesa, starog Hubbardovog drugara iz legendarnih Kings Of Nuthin’. Grupa počinje da piše svoje pesme koje im uskoro prave prolaz kod ljudi iz Alive Records. U Bostonu i okolini postaju tražena atrakcija, te svoje pesme stavljaju na jedinu ozbiljnu proveru, a ta je živo izvođenje istih. Što zbog već pređašnjeg rada u dva poznata lokalna benda (pomenuti Kings Of Nuthin’ + Mr. Airplane Man vrlo brzo osvajaju sve veći broj poklonika ovakvog zvuka po SAD), što zbog reputacije odličnog živog benda, Turpentine Brothers, ali i u Evropi.

Nakon par singlova, prošle godine potpisuju ugovor i snimaju album za renomiranu nemačku etiketu Alien Snatch Records, a isti se pojavljuje tek pre nekoliko dana u formatu kao stvorenom za najzagriženije muzičke fanatike – na vinilu. Otprilike ista priča kao i prvenac: red dobrog garažnog šibanja bržeg tempa, pa jedna ubitačna balada sa kulminacijom uz tople zvuke hammonda. Naravno, ocene albuma su retko ispod 4 zvezdice, a pomalo je smešno čitati pojedine kritike u “ozbiljnim” magazinima u kojima ih porede sa Nick Cave & The Bad Seeds ili Doors. Ha, očito da nikada nisu slušali Lyres, Sonics, Music Machine ili nešto od novije garažne istorije, zapravo glavne predstavnike – Gories i Oblivians. Svejedno, i neuke kritike dobrodošle su sastavu koji tek ima drugi album iza sebe. Dakle, dosta 60’s soula i R’n’B-a, dosta gospela i sve to vezano garažnim prangijanjem neviđenim još od vremena Oblivians i Gories. Ako to nije dovoljno dobra preporuka da dođete na njihov koncert, onda sedite kod kuće i gledajte Grand paradu!

http://www.myspace.com/turpentinebrothers

http://www.turpentinebrothers.com/

http://www.punknews.org/review/3784

http://music.download.com/turpentinebrothers/3600-8588_32-100626320.html

download:

we dont care about your goodtimes (1. album!!):

http://www.mediafire.com/?6ebmddhwuy2

she’s not respectable (video spot!!):

http://www.megaupload.com/?d=87AOCKDN


Bad Music For Bad People

Najava: Rockabilly Psychosis & Garage Disease veche @ Akademija, 16.02.08.


Matori Sale poseduje taj rokabili pedigre, a uz to i "zna svoju muziku", zato ako su kojim sluchajem rokabili'n'sajkobili'n'ska'n'surf'n'garazha te krckanje plocha, "vasha sholja chaja", iskoristite ovu retku priliku, podignite banane i navucite kripersice, poravnajte shishke i stavite podvezice, pa navratite u subotu 16.2. na Akademiju, gde cje vas svojim DJ performansom Torima Lesa aka DJ SALE ROCKABILLY omadjijati i na tanc naterati dokle god vas alkohol ne salomije, treshjnjice pootpadaju, kripersice usijaju ili vas jednostavno lepshe/jache polovine privedu u kakav mrak.....

Ne znam za vas ali Silos se definitivno raduje ovomu ugodjaju i naravno da bicje tamo, bez kripersica, banane ili chega vecj ali alkoholisan definitivno.....

Znachi da rezimiram za sve koje mrzi da chitaju moje djakonije iznad:

Veliki klub od 22h:
ROCKABILLY PSYCHOSIS & GARAGE DISEASE
Rockabilly, psychobilly, ska, surf, garageby DJ SALE ROCKABILLY

A Cjena prava sitnica:
2½ nikshicjka vopsa u limecni u protivuvrednosti u serbische dukatima.....
(150 djunti, prim ur. :))

P.S. i poslushajte kompilaciju po kojoj je ovo veche dobilo naslov necjete pogreshiti.....

Sve vas pozdravlja Vash Silos.....

Dread, aka

Živi utisci: Basement Blues Fest, 07.02, SKC, BGD

Upozorenje – ovaj tekst sadrži nenašminkane kritike, koje ne bi trebalo shvatiti lično. Svim članovima bendova i ostrašćenim fanovima koji boluju od kakvih srčanih problema ili ekstremnih oblika egomanije savetujem oprez pri čitanju. Hvala.

Dakle, kratki presek onoga što nam je 5 bendova (ili 4 i po, zavisi kako gledate na to) priredilo tog vlažnjikavog četvrtka.

Prvi bend u nizu bejaše Kontuzija. Ramones tribute, kome fali još mnogo, mnogo, mnooogo brušenja. Jer jednostavno zvuče kao jedan od demo bendova sa Hita 202-ke. Onih lošijih, sa početka dotičnih večeri. Jeste su vizuelno ugodna pojava (na čemu su pobrali brojne simpatije), ali to ne mož’ biti merilo kvaliteta. Više truda, entuzijazma i rada bi definitivno bilo poželjno.

Posle ovog nastupa, koji se nekako kontuzirajuće odužio, sjajnom svirkom razveselili su nas Ragman. Stvarno su me se baš dojmili. Garaža, pankeraj i surf ruku pod ruku, rif pod rif, možda ne perfektno-perfektno prezentovani, ali bez pogovora dovoljno zlobro. I “New Kind Of Kick” kao šlag na tortu. Svaka čast.

I taman tako odobrovoljena dočekah sledeći bend – Schizophreniju. E pa uzalud sva moja dobra volja. Moje jedino objašnjenje za bend koji svira 10 godina, a tako zvuči, je da su namerno u „aj-dont-giv-a-fak“ drljavom fazonu i to je potpuno ok... iz njihove perspektive. Iz mog ugla i nije baš. Potpuna distorzija, nesklad i nemaštovitost. Zaista nisam muzički puritianac, neki bendovi koje obožavam se mogu nazvati najdrljavijim od drljavih, ali Šizofreničari su zvučali kao prva-druga proba Motorhead tribute benda. Kao što već rekoh, ako je to njihova umJetnička vizija, nemam ništa protiv. Ali nemam ni motiv da se izlažem svoj sluh njojzi.

Ali, ali, ali onda je došao red na zvezde večeri – Psycho Sonic Boris i Hosenfefer. I kako je bilo prijatno čuti to prašenje! Pankenrol u sjajnom, a još domaćem izdanju. Promukli, svetli Borisov vokal zvuči redovno odlično (i ne kažem to iz generalne pristrasnosti prema tom tipu vokala). Ređahu hit za hitom. Između smena pevača, tj. prelaza iz PSB&Hosenfefer u originalni Hosenfefer nije bilo pauze. Krajnje bratski. Hosenfefer su svirali nešto kraće, ali ništa manje žustro (iako preferiram Borisov vokal). Zaista sjajan finiš večeri i daleko bolji nastup nego onaj na Akademiji, tačno 8 meseci ranije. A sledeći put, po mogućstvu bez tolikomesečne pauze, ćemo nadam se čuti i «Psycho». «Wooooo!»

(fotke: biće večeras)

среда, 13. фебруар 2008.

Živi utisci: Two Cow Garage, 12.02., SKC, BGD


Sada kad su se utisci slegli, užasno mi je kad pomislim koliko je falilo da propustim ovaj koncert. Jer moj prvi utisak o bendu, čuvši njihov prvenac, bio je «Ok, dobro je, ali ništa specijalno. Nije moje parče pite. Možda preskočiti?» (postojeca finansijska kriza je imala 70% udela u poslednjem delu te misli). Međutim, preslušavanje trećeg, trenutno aktuelnog albuma «Three» je u mnogome promenilo moj stav – za razliku od predhodnih, koja su se bazirala prvenstveno na pravom amerskom roots rock-u, ovo izdanje je umnogome «zagaraženo» i daleko čvršće, ne samo u pogledu samog gitarskog zvuka, već i same koncepcije i konstrukcije. Pritom zadržavajući roots srž. Epilog priče je da je ta sjajno odsvirana, tipično amerska gitarska melodika, začinjena promuklim vokalima + preporuke i uveravanja da će koncert biti fenomenalan (na tome posebno hvala Reakciji) ipak odvukle moju malenkost na koncert. Da, da, «teško žabu u vodu naterati»...

Po ulasku u malu salu SKC-a, dočekuje nas «predgrupa iznenađenja» (nigde nisu bili najavljeni, last-minute varijanta očigledno) – Šmajser. Uh.... moje emocije u vezi ovog benda su veoma podeljene. Čisto muzički gledano – odlični su. Dobro uravnotežene doze energije i melanholije u pesmama, dobri aranžmani, svaki put kada ih čujem zvuče sve bolje i bolje, sve to stoji. Ali tekstovi... jao. Ok, znam da naš jezik i nije najzahvalniji za sastavljanje lepozvučećih (a pritom lako izgovorljivih) tekstova, ali ovo je zaista previše. Loše rime ili ne-rime, stupidne, šatro-intelektualne metafore, čast izuzecima... Doživljavanje teksta je svakako subjektivna stvar, ali ovom subjektu (meni) vrlo teško ide da pređe preko njih. Pogotovo jer je vokal vrlo čujan i razumljiv, te reči ne možete prečuti. No, da ne grešim dušu na ovom pitanju (k)ukusa, zaista su odsvirali za svako poštovanje.

Nedugo pošto je Šmajser okončao svoj set, izrazito svetloputa momčad, koja su se do tad vrzmala po sali, bez bilo kakve pompe i prethodne pripreme zauzimaju svoje položaje na bini. Instrumenti u ruke, «Hello, we're Two Cow Garage...». Prvi tonovi pesme «Come Back To Shelby» bivaju odsvirani. Ubrzo potom sva očekivanja u vezi svirke bivaju oduvana, tajfunski brutalno.

Zapravo, nije stvar toliko u onome šta je očekivano, već u onome što nije. A mislim da niko iz publike nije očekivao da će se ovo pokazati jednom od najboljih svirki u proteklih godinu dana, možda i više. Vrlo je nezahvalno opisivati naelektrisanje koje se generisalo u sali već na samom početku. Da, sve je bilo tehnički perfektno – vidi se da su svi članovi benda praktično jedno sa svojim instrumentima, da prsti i žice/palice besprekorno sarađuju... Ali nije stvar samo u tome. U pitanju je ogromna, eksplozivna energija nastupa i kreativna hemija koja vlada između članova benda. Ni traga od bilo kakve egomanije, želje dokazivanjem i kompeticije. 2CG deluju kao porodica, koja je jednostavno u potpunosti u prisutna u trenutku, u potpunosti u tome što radi, maksimalno posvećeni, uživaju u svakom zajedničkom trenutku na bini. Taj naboj se oseća kako u vazduhu, tako i u strastvenosti svirke. Kada se uživo sretnete sa bendom koji zaista daje maksimum maksimuma, iskreno i čitavim srcem, jendostavno ne možete da ostanete ravnodušni. To se i videlo – inače mlaka i često nezahvalna BGD publika je bila oduševljena, pomerena sa mesta. Bendu je to dolilo ulje na vatru. Sve to je učinilo da i jednima i drugima doživljaj bude još intenzivniji.

Prvim delom nastupa su, na moju radost, preovladavale stvari sa trećeg albuma – «No Shame», «Should've California», «The Great Gravitron Massacre»... Kako je svirka odmicala, naravno, ubacivala su se i ranija dela, koja su zvučala daleko bolje i energičnije u ovom živom ruhu. Micah-ov i Shane-ov vokal, jedan svetliji, jedan tamniji, oba promukla, se fenomenalno nadopunjuju i u nekim trenucima su činili da se doslovno naježim. I moram da ponovim da sva trojica sviraju fenomenalno. Ako ste mislili da na albumu zvuče dobro, onda uživo zvuče nad-dobro. Kraj seta. Bis, i to ne jedan – publika je iztapšala i izvikala povratak na binu u čak dva navrata, a bend je to jedva dočekao. Uzajamno oduševljenje, obećanje da će doći opet i onda definitivni kraj nastupa.

Tužna istina za sve one koji nisu bili je da sve ovo što izblebetah ne može ni 5% približiti sinoćnu atmosferu. Ovo nije bila samo jedna od svirki za pamćenje, već za raspamećivanje. Živeo bend što je dojahao doovde i pružio u svakom pogledu izuzetan nastup, živeo Bad Music što ih je dovukao, živeli svi koji su prisustvovali... Ovako dobra svirka je baš ono što je potrebno jednom rokenroleru (ili u ovom slučaju, -rolerki) da dopuni baterije kada se zima beznadežno oduži... Sjajno i dabogda se ponovilo!


Fotke: Reakcija






уторак, 5. фебруар 2008.

Najava: Basement Blues Records GARAŽNI FESTIVAL





Garažna pankenrol kuća Basement Blues Records organizuje mini-festivale u Beogradu i Novom Sadu! Imaćete priliku da čujete njihove "pulene", počevši od onih sa već dugom tradicijom (Hosenfefer, Psycho-Sonic Boris, Ragman) do mlađih nada naše male garažne scene. Događaji koji okupljaju ovaj broj domaćih garažera i nisu baš česti, dakle - nije za propustiti.

7. FEBRUAR 2008, 21 h @ SKC, BGD
Cena karte: 250 din.

8. & 9. FEBRUAR 2008. @ CK 13, NS

Najava: Two Cow Garage (Columbus, OH, US) @ ZR, BGD (SRB) & ZG (CRO)



Two Cow Garage formirao je Micah Schnabel pre šest i po godina u Kolambusu, Ohajo. Talentovani mladi dođoš iz malog grada ubrzo je privukao pažnju nekolicine lokalnih rokenrol zaljubljenika, ali presudno je bilo poznantsvo sa Chrisom Flintom, gitaristom i advokatom, koji je već u ranoj fazi razvitka benda primetio Schnabelov dar za pisanje pesama i muzike i koji se još tada ponudio da pomogne kao menadžer i povremeni drugi gitaroš ovog trija.

Može se reći da se Two Cow Garage kreću u vodama alt-country rocka, no, ipak u obzir uzmite i punk-rock prošlost Micaha Schnabela, te nikako ne zaboravite i na poslednju reč u imenu koja ni najmanje slučajno nije tu gde jeste, makar sam izraz benda nemao previše dodirnih tačaka sa garage punkom. Jednostavno, Two Cow Garage na energičan, znojav i glasan način prenose svoju, u suštini, country ili roots-rock priču. Mnogo više slični bendovima poput Marah ili Drive-By Truckers, pa čak i Bruceu Springsteenu, nego bendovima poput Gories ili Oblivians. Svejedno, Schnabelov polupromukli vokal i odvrnuta pojačala iz kojih trešti glasna gitarska muzika, dovoljna su preporuka i za ljubitelje divljijeg rokenrola da ne propuste prve ex-YU nastupe ovog mladog američkog sastava.

Two Cow Garage objavili su tri albuma. Najpre «Please Turn The Gas Back On», 2002. zatim 2004. «The Wall Against Our Back», a prošlogodišnji «Three» pokupio je samo pozitivne kritike i većina recenzenata je složna u jednom - da Micah Schnabel poseduje raskošan talenat koji umnogome podseća na Paula Westerberga, predvodnika The Replacements.

Za ovo koncertno predstavljanje najbolja preporuka je činjenica da se radi o bendu koji je u samo dve godine po objavljivanju prvog albuma kombijem «pregazio» više od 332000 milja. Valjda dovoljno govori o njihovom sviračkom iskustvu, kvalitetu koncerata, a svakako je i sjajan background za jednog rokenrol pesnika kakav je Micah Schnabel oduvek hteo da bude. Delić živih nastupa zabeležen je i na oficijelnom DVD izdanju pod nazivom «The Long Way Around: One Badass Year With Two Cow Garage».

Raspored ex-YU parčeta njihove evropske turneje je sledeći:

Ponedeljak, 11. februar – Zrenjanin @ Klupče

Utorak, 12. februar (22h) – Beograd @ SKC

Sreda, 13. februar – Zagreb @ Teatar &TD

http://www.myspace.com/twocowgarage

http://www.twocowgarage.com/

http://www.badmusicforbadpeople.com/two-cow-garage-columbus-oh-usa


download:

Album «Please Turn the Gas Back On»: http://www.mediafire.com/?6jlnvj2a3yr

Album «Three»: www.sendspace.com/file/9ea4d0

(Bad Music For Bad People)